Prije svega, isprike za naizgled dramatično prikazivanje grada Petrinje, ali kada svjedočiš umiranju mjesta u kojem si odrastao i proveo većinu svog života, teško je izraziti se objektivno i bez snažnog utjecaja emocija prikazati i opisati situaciju široj publici.

Projekt 53nja.com nastaje s ciljem da se trajno zabilježi najgora godina koja je zahvatila Petrinju—vjerojatno ikada. Ljudi koji su živjeli ovdje 90-ih godina prošlog stoljeća tvrde da je 2021. bila strašnija i iscrpnija od vremena kad je grad bio u srcu ratne zone, što je jako teško za povjerovati.

Međutim, kada prevrtimo film unazad godinu dana, možemo se vrlo lako prisjetiti zašto je ova godina bila toliko strašna za mnoge. Sve je počelo potresom na dan 28. prosinca 2020. godine u 06:28 koji je prethodio razornom potresu 29. prosinca 2020. godine u 12:19. Nesretni potres magnitude 6.2 prema Richertu imao je epicentar dubine 11.5km direktno kod Petrinje, a razrušio je više od pola grada.

Nijedna osoba ne može reći da se u tom trenutku nije bojala. Granate i metke barem možeš očekivati i skriti se od njih, ali potres kad zakuca na vrata—nemoćan si. Sigurno mjesto ne postoji.

Naravno, uslijedili su i naknadni potresi. Do 31. prosinca zabilježeno je 265 potresa sa magnitudom većom od 1.0. Prva godina od tog nesretnog događaja lagano prolazi, a nema dana da se Petrinjsko tlo barem malo ne zatrese. Prodavaonice, škole, i ostale ustanove su uglavnom razrušene ili dovoljno oštećene da se ne mogu koristiti za obavljanje aktivnosti kojima su namijenjene.

Da stvar bude još gora, uslijed svih ovih događaja rezultirao je još većem i bržem odlasku stanovnika Petrinje u potrazi za boljim i sigurnijim životom. Prolaskom kroz grad—ili barem kroz ovo što je ostalo od njega—čovjek dobije osjećaj da su u Petrinji ostali samo stari ljudi, a kako se zgrade renoviraju sporo (čitaj: nikako), grad lagano izumire. Tu i tamo šetnjom gradskim ulicama može se sresti mlada osoba, ali uglavnom je to starija populacija koja hoda okolo i rado se sjeća nekih ljepših, prošlih vremena.

Na videu ispod može se vidjeti kako je grad izgledao 9. svibnja 2021. godine.

Mario Kaurin, 27-godišnjak koji svim srcem voli Petrinju, tvrdi da je ovaj grad još uvijek idealno mjesto za duševni mir i spokoj, bez obzira na sve što se dogodilo i što se još uvijek događa. Vjerujem da ovaj sentiment dijele i ostali stanovnici Petrinje. Ipak su tu proveli većinu svog života i najljepše uspomene uvijek će im biti u sjećanju, bez obzira što je pola grada više ne postoji.

Stoga, da ovjekovječimo ovo mjesto, zamolio sam sam Marija za šetnju gradom gdje je njemu zadaća šetati, a meni fotografirati, te ovim putem prikazati kako izgleda to iskustvo. Fotografije nisu reprezentacija lijepe i sretne Petrinje kakva je nekad bila, već su prikaz tužne i sive stvarnosti.

Vrsni fotografi koji se bave crno-bijelom fotografijom vide svijet u sivim tonovima. Naravno, niti su oni slijepi na boje, niti sam ja vrsni fotograf. Bitno je što crno-bijelo predstavlja.

Sadržaj i tema glavne su osnove fotografije. Što fotografija predstavlja i što nam želi reći? U slučaju Petrinje, sadržaj je očit—razrušen grad. Međutim, pronaći temu zahtijeva više truda i napora. Ovdje fotograf ima pristup sadržaju i subjektu kao “redatelj” te predstavlja stvarnost otvorenom, koju gledatelj može protumačiti na osobnoj razini.

Jedan od glavnih ciljeva bio je prikazati subjekta kao pojedinca koji reprezentira specifičnu grupu ljudi. Također na nekim fotografijama, subjekt djeluje kao metafora koja prikazuje misli, osjećaje i vrijednosti. Uz ovo dodamo još i simbol poput križa koji u Kršćanstvu predstavlja smrt, patnju i slično, i time dobijemo zanimljivu galeriju fotografija koja može potaknuti mnogo različitih interpretacija i promišljanja o životu u Petrinji, na što se on sveo i kakav će biti u budućnosti.

Fotografija kao ekspresija može se prezentirati uz neku misao. Odličan primjer je ovo što radim sa priloženim fotografijama—pojedinačno ili u grupi. Ispod piše lokacija, godina i kratka rečenica (misao) koja opisuje što ona predstavlja.

Ekspresija fotografije uz misao nadilazi misao i poruku koju fotografija šalje sama po sebi.

Da netko sasvim neupućen u temu pogleda jednu od fotografija gdje je Mario okružen ruševinama, vjerojatno bi došao do nekoliko različitih zaključaka. Možda je posjetio bivše ratno bojište? Ili je to set za poznati film “1917” redatelja Sama Mendesa? Ili je možda netko počeo rušiti stare građevine da bi izgradio bolje i sigurnije, ali je usred procesa odustao od te želje te jednostavno zapustio sve?

Zadnje navedeno nije pretpostavka, već je tužna istina.

Otkad je grad razoren, poduzete mjere organizacije i obnove minimalne su i srcu nikome drage. Planirana izgradnja nove škole je u procesu koja će vjerojatno biti gotova za deset godina kad nijedno dijete više ne bude živjelo ovdje, a u međuvremenu se navodno vrši i obnova stare škole koja bi se srušila da malo jači vjetar zapuše. Ista stvar vrijedi i za sve ostale građevine. Kao, nastoji se očuvati kultura grada pa će se to sve obnoviti, a u slučaju ponovnog potresa, sve bi se sravnilo sa zemljom.

Bageri i “majstori” na teren izlaze samo kada je u pitanju posjeta političkih velikana i naslikavanje po gradu, a dok njih nema, dobri ljudi ovise jedni o drugima.

Ljudi ogorčeni, političari krivi.
Trgaš poster pa lijepiš novi.
Tražiš kuću, obećana ti bude.
Dobiješ kontejner pa srušeni snovi.
Trgaš poster i onda OPET lijepiš novi?

Petrinja u znakovima je serija fotografija koja nastoji prikazati kontinuiranost stvari koje su naizgled bezazlene i (ne)nasumične, ali su kroz vrijeme uz svo ovo ludilo dobile svojstvo simbola načina života i predstavljaju trenutnu kulturu grada Petrinje.

Fotografija se može interpretirati kao jezik koji nastoji prikazati stvarnost. U ovom jeziku može se analizirati struktura priče i poruka koju ona šalje. Slika fotografije odnosi se na stvarnost koja je ujedno i glavni subjekt. Ako se gleda fotografija koja je priložena uz misao, za potpuno shvaćanje se ne gleda samo subjekt fotografije već se u obzir uzima i način na koji je prezentirana. Shodno s tim, u fotografiji postoje mnogi znakovi koji pomažu pri interpretaciji iste. Međutim, kako god ti znakovi bili postavljeni, svatko će imati drugačiju spoznaju o fotografiji.

“Početak” je galerija od 22 fotografije koje su nastale na dan i nekoliko dana nakon potresa, a zabilježeno je nekoliko tužnih i teških trenutaka.